Promotivni video

Ideja o osnivanju društva

Osnovna zadaća čuvanja kulturne baštine, običaja, tradicije, glazbenog izričaja, hrvatske riječi ponikla je u vrijeme nacionalnog buđenja i borbe protiv raznih oblika zatiranja svega što je hrvatsko. Prvi sastav vodio je Adam (Ada) Kraljević, svirač violine, uz primaša Mirka Fulanovića (Matelića), bugarijaša Nikolu (Micu) Rabanovića i berdaša Vinku Grepla (Gajčina), a kasnije, uz Nikolu Fulanovića zvanog Poštar, spominje se još i Pavao Bokter. Ovaj sastav svirao je oko 1930. godine, sve do Drugog svjetskog rata. Uglavnom su svirali u svatovima i na ponekoj zabavi za mještane.

Nakon njih pojavljuje se sastav s dvjema violinama, jednim od dvaju basprimova (bračeva), bugarijom i berdom (basom). Vodio ih je Ivan (Iva) Vinković, violinist i pjevač. Drugu violinu svirao je Josip (Joza) Banjak, a na basprimovima naizmjence su svirali: Josip (Jorda) Turkalj, Stjepan (Stipo) Turkalj i Milan Mlađan. Bugarijaš je bio Stjepan (Stipa) Palijan, na basu je svirao Pavle (Paja) Šapić, a kasnije Zvonko Dragić. Svirati su počeli poslije Drugog svjetskog rata, oko pedesetih godina održavši se do 1970. godine. Najviše su svirali u svatovima, na mjesnim zabavama i smotrama folklora. Zanimljivost je da nisu imali prim (bisernicu) u sastavu.

O Starom Petrovom Selu

U srednjem vijeku nalazila se u blizina mjesta jaka utvrda čiji je vlasnik bio Petar Petrović, kaštelan posljednjeg zapolje Sigismunda preminulog 1571. godine. Iz te utvrde, iznad mjesta Oštri Vrh, stanovnici su naselili nizinski dio, ravnicu te naselje nazvali Petrovo Selo. Konačni naziv vjerojatno su dale graničarske vojne vlasti u 18. stoljeću, uz atribut Staro, „ ničim dokazano, ali maštovito“ , rečenica našeg župnika g. Antuna Prpića iz zapisa župne crkve.

Čuvamo kulturno blago

Prilog Feliksa Valentića

Zemlja i srce u oku: plodna utroba i žuljevite ruke, srce široko poput ravnice na kojoj se ljulja zlatno klasje, ljeska zreli kukuruz, mirišu otkosi sijena, blješti zubato zimsko sunce u vinogradima na proplanku... Zemlja je ovdje sve: oranica i livada, plandište i gaj, šuma i proplanak. Za nju i na njoj se živjelo, u srcu se nosila. Ovdje se srce radovalo i snovalo, od pamtivijeka do brektanja traktora danas, uz tambure i zanosnu slavonsku pjesmu, dok ne ustrepti pa hoće iz grudi da iskoči. Tko ne zna zvjezdane noći pune mjesečine, srebrnih niti prosutih po usnulim šorovima i asfaltnim cestama, plastovima sijena i krovovima seoskih kuća, što mame iz grla pjesmu, iz glasnjača tambura ustreptale i zanosne zvuke kaki nigdi nema, i vilovito kolo puno bećarske strasti, šlinganih skuta i zveckanja dukata na uzdrhtalim grudima u kojima se srce usplahiri do neslućenih želja. Marljivi i gostoljubivi Slavonci od naravi pivači, tamburaši i igrači, nose u srcu svoju Slavoniju didaka i snaša, davnih sijela i prela, svadbi i udaja, prekrasnih vezova i starih dermova, kiljera i kaćara, kombajna i kombinata, nose je pretočenu u pjesmu staru i novu, narodnu, izvornu, varošku ili festivalsku, pjesmu ljubavi, brige, nade i životne radosti, pjesmu što izvire iz zemlje i srca.

Prijevod Naime Balić

Country and the heart in an eye;the fertile womb and the horny-handed hands,the heart as wide as flat around on which the golden spikes swing, the ripe maize shimmers, the hayrick scents, the cold winter sun glitters in the vineyards over the hills...this is Slavonia. Everything is country here:the plain and the meadow, the shady place for rest and the grove. The forest and the clearing wood. The people used to live for this country and Slavonia was always in men's heart. From times immemorial till nowadays when we hear the sounds of tractors, the heart of a man used to be full of joy and dreams with tambura (a kind of stringed instrument) and ecstatic Slavonian song which makes people being full of enthusiasm and pleasure. There is none who doesn't know the star-lit nights, the silver cords scattered over fallen asleep yards(sor)and the asphalt roads, haystocks and the village roofs, which allure songs and music of tambura full of flickered and ecstatic sounds which nowhere cannot be heard. There is none, who doesn't know the fairy kolo (a kind of national dance), full of blissful passion where the giris hearts covered with golden ducats tremble and wish eternity. The brave and hospitable Slavonians "singer by birth", tambura players and dancers, carry their Slavonia in their hearts leaping up from ancient bee and spinning-parties, marriages and marvellous embroideries; they put all these feelings into songs, old and new, folks or original, "townish" or festival, song full of love, hope, solicitude and joy, song-which arises from this country and its Slavonian heart.

Tamburaški sastav i vokalni solisti

Već 1972. godine bilježimo cjelovečernji nastup s gospođom Verom Svobodom u Novoj Gradiški. Osim slavonskih narodnih pjesama i poskočica, izazov je predstavljao uvježbati i odsvirati skladbu “Dan plavetan kao lan” s požeškog festivala. Pomoć nam je pružio gospodin Julije Njikoš, skladatelj ove skladbe i suprug Vere Svobode, poslavši nam partituru skladbe. Pojavio se problem pri čitanju nota, stoga sam svima morao odsvirati dionice, a svirače naučiti svirati po sluhu.

Tako započinje suradnja s gđom Verom Svobodom i gosp. Julijem Njikošem u vidu brojnih nastupa i koncerata tamburaškog sastava u zemlji i inozemstvu. Tada je bilo malo tamburaških sastava koji su mogli pratiti estradne umjetnike. Prepoznatljivost Društva činio je tamburaški sastav s vokalnim solistima, a nešto kasnije i juniorski tamburaški orkestar - od 1975. U tamburaški sastav uvodimo i dionicu čelovića te nove svirače da bismo 1974./1975. ustalili dionice: tri prima, četiri basprima, čelović, čelo, bugariju i berde.

Posebno zanimljivo bilo je svirati na ozvučenim tamburama s ugrađenim pick-upima. Problem su predstavljala pojačala slabije kvalitete, ali napredak je ipak postignut. Koristili smo ovo tehničko postignuće od 1973. do 1977. Stalno traganje za boljim ozvučenjem urodilo je plodonosnom suradnjom s tvrtkom DIK Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške.